Kako je došlo do američke “bezuslovne podrške” Izraelu? , Mlada Afrika

Podrška Washingtona jevrejskoj državi nikada nije pokolebala. I ovo, do danas: zar nismo vidjeli, sedmicu nakon početka neprijateljstava koja je 7. oktobra pokrenuo Hamas, kako stiže drugi američki nosač aviona, USS Dwight Eisenhower, kako već pomaže prvom nosaču aviona 6. flote tamo? Pomorska naprava koja je jasno imala za cilj stvaranje odbrambeno-ofanzivnog štita oko Izraela i upozorenje svakog potencijalnog agresora, od Hezbolaha do iranskih mula.

Kada je počela ova nepokolebljiva podrška?

Mnogo prije 1948. i rođenje Izraelal, Engleska, obavezna sila, nastojala je da uključi UN u rješavanje jevrejsko-palestinskog sukoba. Do dobijanja plana podjele na dvije države usvojenog od strane Generalne skupštine. “Od početka, podvlači istoričar Andrija Chouraqui, Sjedinjene Države i SSSR izrazili su saglasnost o usvajanju plana podjele sa ekonomskom unijom. Ova izuzetna konvergencija u istoriji UN-a trebalo je da privuče podršku onih koji se kolebaju. » Dvije supersile su tada podržale stvaranje jevrejske države.

De facto priznanje

Podrška Washingtona Izraelu bila je očigledna u noći između 14. i 15. maja 1948. godine. Anegdota kaže da je američki predsjednik Harry Truman priznao jevrejsku državu deset minuta nakon Ben-Gurionove deklaracije kojom je najavljeno njeno stvaranje. Istoričari i politikolozi su se dugo pitali o razlozima za ovaj gest. Identifikovali su tri. Prvi je istorijski, čak i biblijski. Američki protestantski fundamentalisti, od evangelista preko mormona do kvekera, pokazuju posebnu povezanost sa cionističkim ciljem. Sam rekonstrukcija jevrejske države u Palestini, vjeruju, omogućit će povratak Krista na zemlju, otuda i vezanost za Izrael.

Ova religioznost prelazi političko polje s jedne na drugu stranu, a Harry Truman, vjernik i praktikant, nije izuzetak. U izjednačenom rezultatu na predsjedničkim izborima protiv republikanca Deweyja, Truman lovi glasove: glasovi Jevreja i protestanata su dobrodošli. Treći razlog, i ne najmanje važan, međunarodni kontekst. Nalazimo se u zoru Hladnog rata i Truman je upravo iznio svoju teoriju obuzdavanja s ciljem obuzdavanja sovjetske ekspanzije širom svijeta.

Odnosi između Washingtona i Tel Aviva će varirati ovisno o uzastopnim predsjednicima u Bijeloj kući i međunarodnoj situaciji, ali će ostati u znaku la solidarnost. Uprkos Trumanovom priznanju, Washington nije isporučio oružje jevrejskoj državi prije 60-ih.Objašnjenje se svakako može pronaći u Quincy Paktu, potpisanom 14. februara 1945. između predsjednika Roosevelta i kralja Saudijske Arabije Ibn Sauda. Sporazum se svodi na slobodan pristup za Aramco (Arabian American Oil Company) saudijskoj nafti u zamjenu za američku vojnu zaštitu mladog arapskog kraljevstva.

Pojavom Džona Ficdžeralda Kenedija 1960. godine situacija se potpuno promenila. Mladi predsjednik odobrava prodaju oružja (posebno projektila Hawk) Tel Avivu i uvjerava ga da će pomoći u slučaju invazije. Godina 1967. – i Šestodnevni rat – bila je definitivna prekretnica. Izrael stoji kao jedina regionalna sila u stanju da brani interese Zapada na Bliskom istoku. Od tada će služiti kao mostobran za američki intervencionizam.

Rani medeni mjesec sa Moskvom

Još jedan glavni igrač u igri: SSSR. Njena pro-arapska – a posebno prosirijska – politika od početka Hladnog rata zamagljuje činjenicu da je Moskva takođe bila aktivno posvećena jevrejskoj državi, od 1947. do 1951. Kratak prekid, ali koji zaslužuje da bude prizvan. Poput Sjedinjenih Država, SSSR se zalaže za stvaranje hebrejske države uz palestinsku državu. Moskva takođe priznaje Izrael tri dana nakon njegovog stvaranja.

Za razliku od Amerikanaca, Kremlj ne štedi na isporukama oružja (pušaka, minobacača itd.) preko trećih zemalja kao npr. Čehoslovačka. Isporučeno mu je i nekoliko borbenih aviona njemačke proizvodnje Meserschmitts. Ovo pokazuje Staljinovu snažnu podršku u Tel Avivu protiv Arapa.

Čitati: Od Hagane do Tsahala… Rat Hamasa i Izraela i ožiljci istorije

Izraelsko-sovjetski medeni mjesec trajao je samo kratko iz dva razloga. Prvo je pitanje imigracije. Golda Meir, buduća premijerka Izraela i prva ambasadorica mlade nacije u Sovjetskom Savezu, postavlja ljutito pitanje: pitanje odlaska sovjetskih Jevreja. Nečujno za Moskvu. Drugo objašnjenje: Ben-Gurionovi geostrateški izbori. 1950. godine, kada je izbio Korejski rat, prvi izraelski šef države odlučio se za Zapad na štetu Istoka. Vašingtonu nudi vojnu infrastrukturu. Staljinov gnjev i kraj izraelsko-ruske dobre volje. Diplomatsko pozicioniranje Izraela, u bipolarni kontekst Hladnog rata, stavlja kamen u geopolitičku cipelu SSSR-a. Otuda i strateški zaokret Moskve prema Siriji.

Egipćane i Sirijce će naoružati Sovjeti tokom Jom Kipurskog rata. Čak i danas, Siriju i dalje manje-više diskretno oprema i podržava Rusija. Još jedan, noviji, predmet spora: jake sumnje u rusku pomoć u naporima Irana za nuklearnu industriju. Tu opet Tel Aviv vidi crveno i ne ustručava se da to ukaže Vladimiru Putinu.

Izrael, bogatstvo Zapada na Istoku

Od tada se više neće poricati recipročna obaveza između jevrejske države i Amerike. Godine 1958. izraelski premijer Moshe Dayan predložio je američkom predsjedniku Eisenhoweru plan koji bi okupio Izrael, la Turska, Iran i Etiopija u savezu za protivtežu uticaju Moskve u regionu. Još uvijek u ovoj bipolarnoj dijalektici, Izrael je postigao majstorski potez uspjevši 1969. da demontira i ukrade cijeli egipatski sovjetski radarski uređaj P-12 kako bi ga prenio Amerikancima.

Zauzvrat, američka vojna, finansijska i ekonomska pomoć Državi Izrael nikada neće biti uskraćena. Ponovo smo vidjeli, tokom govora 20. oktobra 2023. u udarnom terminu, sadašnjeg stanara Bijele kuće kako se zalaže za dodatnih 10 milijardi dolara pomoći jevrejskoj državi. Ako tajming i forma također imaju za cilj da pokažu američku hipermoć, u stvari najava nije baš određena. Američka finansijska obaveza datum početaka Hladnog rata, a svake godine Tel Aviv prima više od milijardu dolara od ESF-a (Fond za ekonomsku podršku) i 1,8 milijardi od FMF-a (strano vojno finansiranje).

Čitati: Izrael-Hamas: od Jom Kipura do potopa Al-Akse, eho istorije

Godina 1979. dodatno je ojačala poziciju Izraela na geostrateškom spektru Sjedinjenih Država. Dva razloga za to. Invazija Crvene armije na Afganistan i dolazak na vlast u Iranu ajatolaha Homeinija, praćen dugim uzimanjem talaca osoblja američke ambasade u Teheranu: sve to brutalno iscrtava geopolitiku Bliskog istoka. Izrael je više nego ikada pouzdan oslonac čiji je geografski položaj glavna prednost. Vrhunac američko-izraelskog saveza zasigurno se dogodio 1980-ih s Reganovom administracijom, kada je Hladni rat ušao u svoj dom.

La peraje decenije poklapa se sa raspadom sovjetskog bloka. Od dvije supersile koje vladaju sudbinom planete od 1945. godine, samo će se jedna pojaviti, Sjedinjene Države. U tom kontekstu uspijevaju prisiliti Izrael na ruku i postići mirovne pregovore sa Palestincima. Ne poričući svoju posvećenost garantovanju potpune bezbednosti jevrejske države. O tome svjedoči i raspoređivanje Gvozdene kupole 2010. godine, ovog sistema za presretanje raketa i drugih granata Hamasa ili Hezbolaha lansiranih na Izrael. Ili, na diplomatskom polju, nevjerovatna inicijativa Donalda Trumpa kada je u decembru 2017. priznao Jerusalim kao glavni grad Izraela. Korak na koji se nijedan američki predsjednik prije njega ne bi usudio napraviti, a koji danas napušta Bidenovu administraciju duboko postiđen.